|
Najveći dio rukopisne ostavštine Antuna Vrančića čuva se u Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti. Ondje se nalaze i Vrančićeva pisma koja je slao za vrijeme svojih istanbulskih misija, i koja još uvijek nisu objavljena u Hrvatskoj i u hrvatskom (ili engleskom) prijevodu. Stoga se svako dosadašnje istraživanje istanbulskog dijela Vrančićeva života i rada moralo zasnivati na čitanju jedine objavljene verzije spomenutih pisama, i to na izvornom latinskom jeziku i u mađarskom izdanju otprije 160 godina. „Sretan sam što su nakon skoro petsto godina spomenuta pisma sada dostupna i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Ovo djelo smatram dijelom našeg zajedničkog nasljeđa i vjerujem da će mnogi znanstvenici, diplomati i povjesničari te druge zainteresirane osobe biti sretne da kroz ovaj izdavački projekt mogu doznati mnogo nepoznatih detalja o ovome vrlo važnom povijesnom razdoblju”, istaknuo je Oğuz Aydemir.
Urednici i prevoditelji izdanja, profesori dr. Anđelko Vlašić i prof.dr.sc. Zrinka Blažević, odabrali su za prijevod ona pisma koja predstavljaju dragocjena svjedočanstva o habsburško-osmanskim političkim odnosima u drugoj polovici 16. stoljeća i pružaju izvrstan uvid u složene modalitete djelovanja osmanske diplomacije, što će biti od velike važnosti za daljnja povijesna istraživanja habsburško-osmanskih interkulturnih projekta tijekom ranoga novog vijeka. Izabrana pisma jednoga od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca 16. stoljeća pomažu današnjem promatraču u razumijevanju kompleksnosti tadašnjih političkih događaja, vanjske politike habsburške i osmanske države i njihovog utjecaju na stanje u Europi. Recenzentice knjige su prof. dr. sc. Nataša Štefanec (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i doc. dr. sc. Diana Sorić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zadru). Međunarodni znanstveni skup „Emotions in International Relations” održan je u suorganizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, Odsjeka za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu i Centra za transkulturno istraživanje emocija.
Među brojnim poznatim šibenskim umjetnicima, humanistima i znanstvenicima s kraja srednjeg i početka novog vijeka istaknuto mjesto pripada obitelji Vrančić, koja je dala više poznatih ličnosti, poput književnika i povjesničara Mihovila Vrančića ili glasovitog leksikografa i izumitelja Fausta Vrančića. Najstariji iz te obitelji bio je Antun Vrančić, crkveni prelat, ali i istaknuti hrvatski pjesnik latinist, povjesničar, putopisac i arheolog. Rođen je 1504. u Šibeniku. O njegovu obrazovanju brinuli su se ujak Ivan Statilić i drugi rođak ban Petar Berislavić, koji uvode mladog Vrančića u krugove ugarskog dvora. U dvadest i šestoj godini Vrančić postaje osobni tajnik kralja Ivana Zapolje, koji mu povjerava diplomatske misije. Nakon smrti Ivana Zapolje odlazi Habsburgovcima na bečki dvor. Carevima Ferdinandu I. i Maksimilijanu II. nezamjenjiv je pregovarač na turskom dvoru, sa sultanima Sulejmanom I. i Sulejmanom II. Zbog zasluga u postizanju mirovnih sporazuma s Osmanlijama Vrančić je imenovan velikim knezom, nadbiskupom i kraljevim savjetnikom. U to se doba Antun Vrančić brinuo i za školovanje svoga nećaka Fausta Vrančića, budućeg biskupa i leksikografa svjetskog glasa. Antun Vrančić umro je 1573. godine u Presovu. Nekoliko dana prije smrti primio je obavijest od Pape da je imenovan kardinalom. Pokopan je, po vlastitoj želji, u crkvi Sv. Nikole u Trnavi, slovačkom gradiću udaljenom 50 kilometara od Bratislave, odnosno nekadašnjeg Požuna, u kojemu je inače često boravio.
KAYNAK: http://tris.com.hr/2018/09/carigradska-pisma-antuna-vrancica/
|
|
|
