|
SULTAN HRVATSKO-TURSKOG PRIJATELJSTVA Tko je čovjek koji je nakon umirovljenja iz multimilijunskog biznisa odlučio postati dobrotvor
To je izuzetno ugodan i obrazovan gospodin, rekao mi je čovjek koji me uputio na Oğuza Aydemira, turskog biznismena, filantropa i hrvatskog zeta koji sutra u salonu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti predstavlja novu knjigu iz područja hrvatske i otomanske kulturne povijesti. Ovaj put to su pisma Antuna Vrančića, Faustova ujaka, koja je ovaj diplomat i kardinal pisao austrijskom caru Ferdinandu I. iz Istanbula.
“Aydemir je neopisivo bogat čovjek, veliki mecena”, okarakterizirao mi ga je drugi izvor ne skrivajući divljenje turskom bogatašu koji se prihvatio posla od kojega imućni Hrvati uglavnom zaziru - financijski podupire zajednicu. Nisam se prije susreo s gospodinom Aydemirom. Nisam nikada čuo ni za njegovu kompaniju Konfrut koja je, pokazalo se, u Turskoj i na Srednjem istoku ozbiljan igrač kao vodeći partner velike njemačke Döhler grupe. Uglavnom, očekivao sam susret s turskim tajkunom koji se igrom sudbine i ljubavi slučajno zatekao u Hrvatskoj. U kavani zagrebačkog hotela Palace, gdje smo dogovorili sastanak, dočekao me čovjek pun energije i zanimanja za prožimanje dviju kultura, otomanske i hrvatske, europske, u što je spreman uložiti gotovo svaki trenutak vlastitog vremena, ali i okretnosti stečene bogatim poslovnim iskustvom.
- Uvijek sam vjerovao u perfekcionizam - kaže - i ako nešto napravite korektno, imat ćete korektne rezultate. Ako ništa ne napravite korektno, uvijek ćete se mučiti s gomilom problema. Ako me biznis ičemu naučio, onda je to potpuna kontrola kvalitete i jednako tako potpuni nadzor kvalitete menadžmenta. Mi smo u našoj kompaniji Nijemce uspjeli impresionirati perfekcionizmom. Nisu vjerovali kako izgledaju naše tvornice, kakav je naš način vođenja biznisa.
Stiže iz industrije, u biznisu je od 1975. godine, njegovi sinovi sada nastavljaju taj posao kao generacija koja dolazi. U prehrambenoj su industriji partneri velikoj njemačkoj grupi Döhler, imaju pet tvornica u Turskoj, a odgovaraju Döhleru i za biznis na Srednjem istoku, počevši s Azerbajdžanom, Iranom, Sirijom, Irakom... Uglavnom, kako sam kaže, “snalaze se dobro u tim problematičnim zemljama”. U tim krajevima svijeta prepoznaje potencijal. Logika je jasna: ne možete očekivati dvoznamenkaste stope rasta u zemljama niskog rizika, očekujete ih tu gdje su rizici značajni. Zaduženi su i za Döhlerov biznis u Pakistanu, sljedeće godine trebali bi započeti proizvodnju u Lahoreu.
Završeno razdoblje života
Prema Bloombergu, kompanija Konfrut, u kojoj je veliki dioničar, danas na istanbulskoj burzi vrijedi 27 milijuna eura. Je li tu uključeno sve čime upravlja obitelj Aydemir? Upućeni me uvjeravaju da nije, njega baš i ne zanima o tome govoriti. Biznis je prepustio obitelji i to smatra “gotovo završenim razdobljem” svojeg života. Jednom mjesečno pročita račun dobiti i gubitka, da ostane upućen. Sljedeće godine i vlasnički paket planira prenijeti na mlađu generaciju obitelji.
Ima dva sina koji su danas u četrdesetima i talentirani su za posao. I oni, kaže, nastavljaju njegov perfekcionistički pristup biznisu. Kerim Aydemir na čelu je kompanije kao izvršni direktor i potpredsjednik Nadzornog odbora kojemu predsjeda Axel Gillner, čovjek iz Döhlera. Drugi sin, Can Aydemir, vodi brigu o korporativnoj nabavi. Toliko se o obitelji može saznati i na Bloombergovim stranicama. Kao otac ne želi im se miješati u operativno vođenje kompanije. “Ni ja, kada sam imao četrdeset, nisam volio da mi netko puše za vratom”, kaže.
On sam, umjesto da se bavi kompanijom, danas je duboko zaronio u filozofiju biznisa. “Total quality management”, razmišlja naglas, znači da kanite poslovati najbolje što je moguće unutar korporacije, takav se pristup poslu međutim ne bavi ljudima, osim kroz dijagrame radne uspješnosti. Ljudi su nevažni. Zato morate posebno razmišljati o ljudima kako biste im posao, ali i život učinili privlačnijim, zanimljivijim, boljim. Posao vam je brinuti se o društvu čiji ste dio. Naglašava mi još jedan za njega izuzetno važan detalj: vidio je previše starih ljudi kako sjede u uredima, duboko u sedamdesetim godinama, zato što nemaju nikakvog drugog interesa ili hobija. “Zaključio sam da ne želim biti poput njih. Da to nema smisla. To je kao da čekate da vam se automobil zajedno s vama smrska pod traktorom, a vas pronađu kako još grčevito držite volan i čvrsto gazite po gasu.” Zato je odlučio da više ne sudjeluje aktivno u radu kompanije i to smatra vrlo važnom životnom odlukom.
Ima široke interese, velik dio je usmjeren povijesti. Započeo je s “malim aktivnostima”, prvo u susjedstvu, kada se pokazalo da su dobrodošle, a onda su ga pozvali da bude vanjski savjetnik Ministarstva kulture. To je, kaže, bio odličan posao, iako ga je radio volonterski. Bez naknade, bez karata za kulturne događaje, bez dnevnica i pokrivanja putnih troškova. Radio je sam za svoj račun, ali upravo to mu se sviđalo. Nakon godina borbe u podizanju biznisa, sada se više nije morao boriti s rokovima, poslovnim planovima... “Imao sam otvorene ruke da predstavljam svoju zemlju na najbolji mogući način i u tome sam uživao. Kako sam ozbiljna i odgovorna osoba, uvijek sam dovršavao ono što bih započe, pa su i drugi bili zadovoljni”, prisjeća se. U tom je razdoblju izgurao osnivanje muzeja Troje, koji je dijelom financiran i sredstvima Europske unije.
Ne zna lagati
Osnovao je nekoliko umjetničkih zbirki. Posebno je ponosan na jednu od egzotičnijih - kolekciju komemorativnih maramica koju je nedavno izlagao i u Zagrebu. To je, objašnjava mi, stara otomanska, ali i europska tradicija. Za posebne prilike, kako bi se obilježili prijelomni događaji, otisnule bi se maramice s uzorkom. Dosta ih je ostalo s kraja Prvog svjetskog rata. Tiskali su ih Britanci, Francuzi, Amerikanci, Nijemci također. Njegova je zbirka, kaže, jedinstvena na svijetu. Čak ni u Turskoj gotovo nitko nije znao za tu tradiciju. Većinu je donirao muzeju Koc grupe u Istanbulu. To je također dio njegove životne filozofije - posjedovanje zbirki ima smisla jedino ako ih s nekim dijelite. One ostaju vaše vlasništvo, ali ideja je da se stvari dijele sa zajednicom, kao i znanje. To je dio društvene odgovornosti.
Potpuno je nezainteresiran za politiku. Nekoliko puta su ga zvali da kao gradonačelnik vodi Çeşme, gdje stanuje kada je u Turskoj, ali nema nikakve simpatije prema takvoj vrsti posla. Ne zna lagati, kaže, a to se u politici događa prečesto. Nije ni član nijedne političke stranke. I to pretpostavlja drukčiji tip osobe. Ali smatra da je važno da bude u dobrim odnosima s ambasadorom u Hrvatskoj. Iz ministarstva je otišao jer je posao postao previše ispolitiziran.
Posljednjih sedam godina u braku je s Hrvaticom Draganom Lucijom Ratković Aydemir, vrlo aktivnom povjesničarkom umjetnosti, koju je upoznao u vrijeme dok je bila predsjednica Udruge mediteranskih pomorskih muzeja kojoj je sjedište u Barceloni. Od tada polovicu svake godine provodi u Hrvatskoj i odlučio je, objašnjava, da njegova načela o dijeljenju znanja i dobara, kao i o sudjelovanju u zajednici, trebaju vrijediti i ovdje. Iako, kaže, tu ljudi većinom nisu navikli na takav pristup. Bogati Hrvati rijetko istupaju kao mecene. “A ne može se reći da u Hrvatskoj nema ljudi koji bi se svojim znanjem ili imovinom mogli uključiti u podizanje kvalitete života zajednice”. Tu nije riječ samo o sponzoriranju kulture. On sam uključen je u rad medicinskih udruga u Turskoj, financijski potpomaže opremanje škola računalima, organizira prikupljanje sredstava za razne znanstvene projekte, preskupe da bi ih sam financirao, u odboru je direktora Instituta za nautičku arheologiju (INA)koji je u Bodrumu osnovalo najveće teksaško sveučilište Texas A&M...
Prvi njegov filantropski nastup u Hrvatskoj dogodio se gotovo slučajno. Prije šest godina tadašnji turski veleposlanik u Hrvatskoj koji je znao za njegovu suradnju s turskim Ministarstvom kulture pozvao ga je na sastanak s hrvatskim akademicima koji su pripremali monografiju osječke plaže. Tražili su pomoć turskog veleposlanstva, jer riječ je o zajedničkom otomanskom i hrvatskom naslijeđu.
Izvanzemaljac Ruđer
Bilo mu je jasno da veleposlanstvo to neće financirati, jer to nije državni projekt. Zato im je rekao da će on sam pokriti troškove tiskanja monografije. Profesori su ostali zbunjeni - tko je taj čovjek? “Bili su šokirani”, kaže Aydemir, kojega i danas zabavlja prisjećanje na prvi susret s hrvatskim akademicima. “Pitali su me što tražim zauzvrat, teško im je bilo shvatiti da ću to napraviti samo zato što mi se projekt sviđa, jer ga smatram zanimljivim”. Od tada do danas financirao je četiri izdanja od kojih tri u suradnji s HAZU. Svima je zajednička tema ispreplitanje otomanske kulture s hrvatskom.
Fasciniran je Ruđerom Boškovićem. On je jedan od ljudi za koje kaže kako mu je “teško povjerovati da su uopće sa Zemlje”, kao i Marin Getaldić, pa Piri Reis, kartograf sultana Sulejmana Veličanstvenog, čiju je izložbu prije četiri godine organizirao u suradnji s turskim veleposlanstvom u zadarskoj Kneževoj palači, odakle je krenula na put po svijetu. “Ti su ljudi u ono vrijeme bili građani svijeta”, tumači mi strastveno, “a ja danas predajem studentima na najboljim turskim sveučilištima koji ne znaju nijedan strani jezik”. Upravo je Bošković, kaže, svojim pisanjem otkrio Heinrichu Schliemannu gdje treba tražiti Troju. To je danas uglavnom nepoznato. Kao što je i sam Bošković uglavnom nepoznat svjetskoj zajednici. “A čovjek je u 18. stoljeću pisao o laseru!” govori Aydemir s ponovo probuđenim oduševljenjem. Uopće, kaže, kada se piše o razdoblju prosvjetiteljstva, spominju se Englezi, Francuzi, Nijemci, pa i Rusi... nitko ne spominje Hrvate. “Nigdje u međunarodnoj literaturi nisam se susreo s Boškovićem. Ne spominju ga čak ni vaši stručnjaci koji iz godine u godinu odlaze na istraživanja u Troju”. Zato je u suradnji s kulturnim centrom turskog veleposlanstva u Zagrebu i HAZU ove godine, kada se obilježava godina Troje, i organizirao izlazak knjige “Troja i Ruđer Bošković”, trojezičnog izdanja na turskom, talijanskom i engleskom. “Podijelili smo je svim profesorima u Turskoj koji se bave Trojom, neka barem oni čuju za Boškovića”, govori Aydemir.
Danas čeka hrvatsko državljanstvo, iako, sudeći po iskustvima drugih koji su se priženili u Hrvatsku, kaže da nije siguran hoće li ga i dobiti. Ponudilo mu ga je doduše Ministarstvo kulture, u vrijeme dok je ministar bio Zlatko Hasanbegović, ali priča je zamrla kada je Hasanbegović otišao, stalo je negdje u Ministarstvu unutarnjih poslova. Sada je sam obnovio proces. Dobije li ga, bit će mu jednostavnije putovati.
Ja religiozan? Taman posla
Smatra da bi bilo dobro da se Turska uključi u Europsku uniju. Misli da bi to bio odličan primjer za muslimanske zemlje koje još uvijek u Turskoj prepoznaju uzor. Čak i takva kakva je danas, Turska je sekularna država. Već odavno su uključeni u europsku ekonomiju. Krajem šezdesetih, kada se prvi puta razmišljalo o Turskoj u EU (tada je turska vlada odlučila da ne ulazi), u Turskoj je bilo aktivno 700 njemačkih kompanija, danas ih je 15.000. Turska ekonomija je velika, Turska je velika zemlja, 80 milijuna stanovnika. 65 posto stanovnika je mlađe od 45. To je najsnažniji mogući generator rasta. U NATO-u su odavno, kao i u OECD-u, WTO-u, svim zapadnim institucijama. Većina institucija, zakona, čak i proračunski deficit usklađeni su s pravilima EU. Osnovno pitanje je, čini se, ipak religija.
Pitam ga zato je li religiozan? “Što mislite, bih li mogao biti”, uzvraća pitanjem. “Obrazovan čovjek ne može biti religiozan na stari način. Devedeset posto muslimana u Turskoj ne razumije Kuran jer je napisan na arapskom. Kako vjerovati u nešto što ne razumiješ?”
KAYNAK: www.jutarnji.hr
|
|
|
